tagatt

srijeda, 03.01.2007.

isprika

rolleyes

mislim da sam o ovom pokušaju dovoljno rekla time što od kada sam odlučila pisati na hrvatskom... više ne pišem.

daklem, nakon slavno propalog pokušaja, bilo bi u redu da budem barem toliko pristojna pa priznam i vama i samoj sebi - ne, nisam u stanju

lijepi pozdrav,
vidimo se tamo

mah

03.01.2007. u 16:43 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 09.10.2006.

hrvatizacija

Dakle, evo me i u hrvatskom izdanju.
Zašto? Hm, a zašto ne?
Zadnja sam osoba koja bi nešto napravila zato što joj je netko nepoznat zamjerio nešto... isto tako sam zadnja osoba koja bi nešto napravila pod tuđim pritiskom - ako neću, onda neću... ali sam isto tako zadnja osoba koja ne bi priznala da je to nešto zagolicalo.
Ne, ne osjećam se dužna nikom posebno objašnjavati svoje razloge i opravdavati svoju potrebu izražavanja na nekom drugom jeziku osim svog jedinog-materinjeg-svetog-hrvatskog jezika... samo bih htjela ponovno pojasniti neke stvari, ovaj put na hrvatskom.
Istina je da od početka pisanja razmišljam o tome da paralelno nešto "ostavim" i na materinjem jeziku.
Moj početak pisanja bloga uopće je bio neraskidivo vezan uz talijanski, jer sam mu na taj način mogla ostati onoliko bliska koliko želim. Već godinama ne živim tamo gdje sam živjela jedan dobar komad života i blog mi je dobro došao kao jedan samo moj kutak, gdje se taj "talijanski" ispušni ventil može odvrnuti do kraja, gdje ću si ja utvarati da me, osim onih par dalekih prijatelja, i svi ostali razume... da, baš na tom jeziku koji mi je dugo bio "drugi materinji".
Pa se tako dogodilo da sam pronašla ljude koji me razume, ah zamislite, na oba jezika. Koje oduševljenje! U međuvremenu sam se ja zakačila na masu ljudi, ok - većinom žena, koje super pišu. Pa sam ih komentirala. Pa su one došle do mene. E sad, tu stoji drugi razlog početka pisanja na hrvatskom! Dok se tu radilo o komentarima tipa frustrirana si vlastitim jezikom, nije me bilo briga. Ali sam shvatila da me neke drage blogerice ne mogu uopće pročitati, jer ne razumiju. Ja sam tako dakle neka vrsta anonimca za njih. To mi se nije svidjelo.
I tako od danas postoji još jedan blog (koliko ih se dnevno otvara, oko 200?), jedan više jedan manje, koga briga. Nadam se samo da si neću navući na vrat neke negativce kakvih sam vidjela puno kod drugih (do sada me od toga štitio baš taj "tuđinski" jezik).
Vjerovatno ću puno više pisati tamo nego tu.
Ne znam, ono mi je ipak nekako - prvi dom.
Ali potrudit ću se ostaviti i ovdje dio tog nečeg što me kopka... i tjera da pišem.
poljupci veliki wave